Jedna od karakteristika koja je često prisutna kod autistične populacije je preosjetljivost ili nedovoljna osjetljivost na određene podražaje (teškoće senzorne integracije). To su me naučili kad je Elena imala dvije – tri godine i kad smo započeli naš put rane intervencije. Onda su me naučili da postepenim privikavanjem na određene podražaje, one na koje je dijete preosjetljivo, dolazimo do toga da se ta ista osjetljivost smanjuje. Pa smo i mi to tako radili.
Elena, u vrijeme kad je bila jako mala, barem koliko smo mogli primijetiti, nije bila preosjetljiva ni na kakve podražaje. Nismo primijetili niti to je nedovoljno osjetljiva na neke od podražaja. Kad s godinu dana i dalje nije prihvaćala krutu hranu, a nije dozvoljavala niti da joj nježno očistim zubiće, zaključili smo da postoji oralna preosjetljivost. Kad je stala na noge i na njima postala dovoljno sigurna, mogla je doslovno satima skakati po krevetu. Tražila je čvrsti zagrljaj, grubu igru, svaki dodir je morao biti snažan. Dakle, postojali su podražaji na koje je bila nedovoljno osjetljiva. Polako sam je pokušavala priviknuti na keks i četkicu za zube kao i na nježan zagrljaj.
Kasnije je prihvatila keks i četkicu za zube, ali postala je preosjetljiva na zvuk usisavača i kosilice, na buku i previše pokreta u vrtiću. Pokušavala sam je priviknuti na usisavač i kosilicu i buku u vrtiću i kad sam uz mnogo frustracija i otpora mislila kako sam uspjela i olakšala joj život u ovom bučnom i kaotičnom svijetu, postala je preosjetljiva na zvuk perilice za suđe, na prejako osvjetljenje, na čarape. Pa opet ispočetka. Privikavaj je na zvukove, svjetlo i čarape. Onda više nije podnosila čarape na nogama, a smetao joj je i zvuk škara za šišanje kose.
Pa mi nije bilo jasno čemu sva ta privikavanja, kad se osjetljivost (i ona prevelika i ona nedovoljna) očito mijenjaju kroz vrijeme, privikavali mi dijete ili ne. U nekom trenutku mi se učinilo da se stalno na nešto privikavamo i stalno prolazimo jedno te iste frustracije da bi se na kraju opet našli na početku nekog novog privikavanja.
Meni smeta zvuk kazaljke na satu, one iritantne sekunde. Nikad sebi nisam rekla “Ajde Marina, možeš ti to, slušaj tik-takanje svaki dan po malo, naviknut ćeš se”. Kad sam god kupila novi sat, prvo sam slomila kazaljku koja pokazuje sekunde. Smeta mi sunce, bez sunčanih naočala virim ko krtica, jedva vidim kud hodam. Nikad mi nije palo na pamet da se privikavam. Umjesto privikavanja, sunčane naočale ostavim doma, pa ono, nikad. Jer čak i ako lije kiša i prema prognozi će liti narednih pet dana, od same pomisli da će možda u nekom trenutku prestati i da će se pojaviti sunce, a ja nemam naočale, opere me nervoza. Ne podnosim okus, miris niti teksturu kuhanog povrća. Želudac mi se okrene na mrkvu ili brokulu ili kelj (ili bilo što drugo). Tu sam se čak povremeno pokušala priviknuti, ali nije išlo. Nisam se frustrirala, jednostavno sam odustala. Kad odem na frizuru, tražim od frizerke da mi čvrsto pere kosu. Uvijek me pita “Nije ti prečvrsto?” Nije. Ovako mi odgovara.
Uglavnom, u jednom trenutku prosvijetljenja, zapitala sam samu sebe zašto dijete forsiram na privikavanje na podražaje koji joj ne odgovaraju, a s druge strane, sebe nikad tako ne maltretiram. Zato jer su me učili da s njom tako treba, a nikad mi nitko nije rekao da sa sobom tako trebam ? Valjda zato. Taj trenutak prosvijetljenja srećom je trajao dovoljno dugo da uz pitanje i odgovor donesem i odluku. Dosta je bilo s privikavanjem. Problematika vezana uz senzornu integraciju ionako se stalno mijenja. Zašto da frustriram dijete kad će za šest mjeseci ionako problem biti negdje drugdje ? Eto, tako smo prestali s privikavanjem.
Elena ima različita razdoblja. Nekad nosi sunčane naočale i danju i noću. Onda ih više uopće ne nosi. U razdoblju kad joj odgovara da u stanu hoda bosa, u stanu hoda bosa. Imala je razoblje kad se tuširala s čarapama na nogama, trenutno smo u razdoblju kad spava u papučama (onim mekanim, “balerinka” papučama). Kad joj smeta buka raznih pila i kosilica, nosim sa sobom slušalice za suzbijanje buke. Kad joj smeta zvuk perilice za suđe, perilicu uključujem po noći. Grlim je čvrsto, ljubim je snažno. Za šest mjeseci situacija će možda biti skroz drugačija. Prilagodit ćemo se.
Od prevelike ili nedovoljne osjetljivosti na određene podražaje, uvijek je gora frustracija koja proizlazi našim stavom “Naviknut će se.”
