Majka sam autistične djevojčice (12. godina) koja razumije, ali ne govori. Kako bih joj pomogla smanjiti frustracije zbog nemogućnosti da se izrazi, počela sam tražiti načine kako da joj olakšam komunikaciju.
Davno sam saznala i za PECS, kojeg svi forsiraju, i za PODD i u početku mi se PECS činio zgodniji, jer kao složiš upravo rečenicu koju želiš izreći. Doseljavanjem iz Samobora u Zagreb našli smo jedan kabinet koji je PECS podučavao djecu, a paralelno i roditelje kako bi to znali primjeniti doma i mojoj kćeri je to čak dobro krenulo dok je bila pod kontrolom terapeuta sa kojim je jako lijepo kliknula.
Doma sam joj čak napravila posebnu komunikacijsku knjigu za frižider na kojoj je ona trebala vježbati tako da meni posloži sličice onog čega ima u frižideru da potom ja njoj izvadim ono što je ona tražila. To joj je trebala biti motivacija kod kuće. Na našu nesreću, u nekom trenutku taj kabinet je prestao sa radom, a mi nismo našli adekvatnu zamjenu u tom smislu. Niti su cijene bile povoljne, niti se netko tako predano bavio potpomognutom komunikacijom. U spomenutom kabinetu sam ja cijelo vrijeme bila prisutna i učila PECS komunikaciju zajedno sa mojom djevojčicom, gdje sam momentalno mogla biti ispravljena u slučaju da sam u nekoj sitnici pogriješila na taj način sam i ja dobivala svoju poduku.
Poslije toga smo počeli logopedsku terapiju i našli divnu logopedicu sa kojom smo prezadovoljni i sa kojom kćer isto ima fenomenalan odnos i odlično napreduje (piše, čita, vježba razumijevanje). Potpomognuta komunikacija ipak je ostala malo po strani.
Koliko god sam se ja doma trudila zadržati barem onaj nivo potpomognute komunikacije do kojeg smo došli u prošlom kabinetu, kćer je pokazivala sve manje interesa. Čak bi i na onoj komunikacijskoj knjizi za frižider bila iznervirana kad bih inzistirala da sličice posloži na komunikacijsku traku i vraćala bi sličice na staro mjesto te bi mi radije pokazivala prstom. Barem je učvrstila pokaznu gestu. Da i ne spominjem kako se sa tim pojedinačnim sličicama sve češće počela igrati i uništavati ih.
Jednom kada sam se na to požalila njenoj logopedici, žena je za to imala svoje objašnjenje i rekla nešto u slijedećem stilu:
-Nekoj djeci više odgovara PECS, nekoj drugoj je draži PODD. Vašoj kćeri nije problem shvatiti PECS, ali isto tako ta Vaša mala je preživahna da bi se zadržala na PECS-u, jer je njoj on prespor i predosadan.
U tom trenutku sam zaključila da će PODD možda ipak biti bolja stvar za nju, a ja ću te veće komade plastificiranog papira lakše držati pod kontrolom da ih ne uništi. Iako smo tek na početku sa PODD-om, dosadašnji rezultati, čini mi se da, ipak govore da smo na dobrom putu.
Iako nismo našli mjesta gdje bi po stanu baš zalijepili komunikacijske ploče, ipak je i moje prigodno vađenje tih komunikacijskih ploča dalo rezultate. Iako u početku nije djelovala da me uopće sluša i gleda što joj pokazujem, kada je bila motivirana iznenada je samoinicijativno pokazala da želi s nama zajedno popiti kavu (što joj je u zadnje vrijeme velika motivacija). Naravno da joj napravimo ustvari bijelu kavu, dakle puno mlijeka malo kave, glavno da se ona osjeti važna.
