“Uloga roditelja nije da se pridruži djetetovu kaosu nego da na dijete prenese svoj mir”. Ili tako nešto, nisam točno zapamtila. Bitna je ionako pouka, ne sama konstrukcija rečenice.
Davno sam to naučila. U teoriji. U praksi nešto kasnije. Trebalo mi je i vremena i ponavljanja da dođem do toga da ostanem potpuno smirena u situacijama u kojima Elena preburno reagira ili u danima kad je nervozna ili razdražljiva. Ona je dijete. Autistično dijete s teškoćama senzorne integracije i lako se preplavi. Dijete s ADHD-om koje se teško može samo regulirati, pogotovo u stresnom okruženju. Ti si odrasla osoba. Ne pridružuješ se njezinom kaosu nego svoj mir prenosiš na nju, da se i ona lakše umiri. Ti nemaš izgovor za nervozu tamo gdje bi trebala biti pribranost.
Kad sam to dovoljno puta sama sebi ponovila, pojavilo se novo pitanje, u stilu “Je li prvo nastalo jaje ili kokoš?” Jesam li ja nervozna jer je Elena nervozna ili je zapravo Elena nervozna jer sam ja nervozna? Zamisli, često je slučaj ovo drugo. Kad sam to osvijestila, na red su došli izgovori. OK, generalno sam nervozna, priznajem, ali za to imam razlog. Moje dijete nema dovoljnu podršku. Ja nemam dovoljnu podršku. Nemam dovoljno (odnosno nemam uopće) slobodnog vremena za sebe. Ne spavam dovoljno. Nemam društveni život. Nemam vremena za posao, hobi, nešto što me opušta. Naravno da sam nervozna.
Ali – nemam niti jasno definirane osobne granice. Nemam jasno izražen stav o svojim potrebama. Ne znam se zauzeti za sebe. Ne znam tražiti. Nemam naviku tražiti pomoć. Pogotovo nemam naviku inzistirati da netko drugi preuzme barem minimalni dio obaveza da predahnem. Jer moram predahnuti. Jer moram biti dobro. Jer moje dijete nikad neće biti dobro ako ja ne budem dobro.
Na sebi sam počela raditi za vrijeme karantene (ne ponovila se). Sedam godina sam sve vrijeme i energiju ulagala u traženje načina kako da pomognem Eleni. Tražila sam terapije, čitala knjige i članke, radila s njom kod kuće. Jedini način koji u tih sedam godina nisam otkrila bio je taj da moram pomoći i sebi, da bih mogla pomoći njoj. Karantena me dovela do točke u kojoj sam bila sigurna da će me “prebaciti” u jednom trenutku. Imala sam dvije opcije – pustiti da me prebaci (pa što bude) ili sa svojih gotovo četrdeset godina zapitati samu sebe “Pobogu ženo, znaš li ti uopće brinuti o sebi?” Odgovor je bio “Ne”. Ne znam brinuti o sebi. Znam brinuti o drugim ljudima, njihovim željama i potrebama, to mi dobro ide. Sebe očito niti ne poznajem dovoljno da bih znala što ja uopće trebam da bih bila dobro.
I tako sam počela čitati. Ne o autizmu i pridruženim teškoćama nego o obrascima funkcioniranja i ponašanja. Granicama. Emocijama. Potrebama. Emocionalnoj inteligenciji i emocionalnoj zrelosti. Učila sam reći Ne. Ne mogu. Ne želim. Ovo mi ne odgovara. Učila sam mijenjati pasivnu agresiju i “kvocanje” kad mi je previše u izjave Sad mi je malo previše. Trebam tišinu. Trebam odmor. Otišla sam jednoj psihologinji, rekla sam joj da sam došla jer ne znam brinuti o sebi, trebam pomoć, netko me treba naučiti. Nije mi baš previše pomogla, ali jedna njezina izjava pokazala se zlata vrijednom. Grižnja savjesti koju osjećate kad napravite nešto za sebe, svaki sljedeći put bit će sve manja. I to je istina. Prvi put kad se zauzmeš za sebe i time nekom drugom otežaš, osjećaš se jako loše. Sljedeći put mrvicu bolje. Pa još malo bolje. Pa više uopće nemaš grižnju savjesti i ne možeš vjerovati da si je ikad imao.
Kad sam odlučila Elenu prebaciti iz redovne škole u školu specijaliziranu za djecu s teškoćama, to sam napravila iz dva razloga. Njoj je redovna škola bila izvor frustracija. Isto tako bila je i meni. Morala sam napraviti nešto da njoj bude bolje i nešto da meni bude bolje. Jer u tom trenutku kad sam se lomila oko izbora škole i programa, već sam dovoljno znala da donesem odluku koja će nam objema odgovarati. Elena se mora osjećati dobro, to je uvijek prvi cilj. Ali – i ja se moram osjećati dobro. Jer ako se ja ne osjećam dobro i ako iz mene izbija frustracija, ona neće biti dobro koliko joj god prilagođavali okolinu. Na kraju krajeva, upravo sam joj ja prva okolina.
Prošle su tri godine od karantene i mog početka učenja kako brinuti o sebi da bih mogla adekvatno brinuti o djetetu. Nisam doktor znanosti, ali ide mi polako. Što više napredujem to sam svjesnija da su situacije u kojima sam pokušavala smiriti nju zapravo bile situacije u kojima sam trebala tražiti način kako da sebi pomognem.
Nalazim vrijeme za sebe. Uposlim malo i druge ljude, neće im ništa biti. Kad je Eleni težak dan, lakše ga obje podnesemo. Pozovem je u zagrljaj. Prenesem svoj mir na nju.
